Međutim nama je lakše ovako, ne pridodavati značaj ovakvim manifestacijama u našem društvu. Nismo se 90-tih godina prošlog stoljeća obazirali na korištenje tog uzvika, pozdrava ili što-je-već-to, a niti se čudimo kada to čujemo na sportskim događanjima, pogotovo u nogometu.

Piše: Ivan DERMIČEK

Baš me zanima, moram vam to priznati, kako bi na nedavnu evokaciju njegovog vremena u današnje vrijeme na Prekršajnom sudu u Kninu reagirala često spominjana povijesna ličnost Nikola Šubić Zrinski koji je, povijest nam to govori, junački pao 1566. pod osmanlijskom opsadom tvrđave Siget (jug Mađarske). Siget je pred najezdom nadmoćne osmanlijske vojske branio sa samo 2.500 ljudi i uspio nekako odolijevati što napadima, što raznim „nemoralnim“ ponudama neprijateljske vojske. I tu se već legenda upleće, da bi u svom zadnjem jurišu uzviknuo svojim ljudima: „Za dom sad u boj!“

Hmm... Eto, pa čak ni u legendi nije rekao ono što je pisalo na suvenirima koje je izložio i prodavao obrtnik kojeg je policija zbog toga prijavila 5. kolovoza 2011. godine (prema članku 37, stavka 2. Zakona o javnom okupljanju) u pitoresknom selu na izvoru Čikole - popularnim Čavoglavama! Sigurno se pitate što je moglo pisati na tim suvenirima. Pa pisalo je: „Za dom spremni“. Pritom je važno napomenuti da, ako vam je to prva stvar koja vam je pala na pamet, prijavljeni obrtnik nije izlagao odnosno prodavao suvenire za čišćenje doma. Jok! Obrtnik se branio tvrdnjom da nije znao da je riječ o pozdravu koji potiče na bilo kakav oblik mržnje, a i da je to ustvari stari hrvatski pozdrav koji potječe od „vremena Šubića i Zrinskog“.

Slijedom toga, uvažavajući obrambene argumente prijavljenog obrtnika da nije imao pojma da ovaj natpis i crna boja mogu poticati na različite oblike mržnje, Katarina Peršen, sutkinja Prekršajnog suda u Kninu, dotičnog je oslobodila svake krivnje te, kako su izvještavali različiti portali, ponovila uglavnom glavni temelj obrane prijavljenog obrtnika da je „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav poznat još od vremena Nikole Šubića Zrinskog i da zbog toga ne predstavlja nikakvo ustaško obilježje.

E sad, ne razumijem, ako je taj uzvik stari hrvatski pozdrav, zašto je onda, ravnajući se prema legendi i prema glasovitoj operi Ivana Zajca, Nikola Šubić Zrinski 1566. godine uzviknuo nešto sasvim drugo?! Mislim, ne želim sad biti neki perfekcionist, ali nije li rekao „Za dom sad u boj!“, a ne „Za dom spremni“? Zbunjen sam totalno, ne kužim je li to sad stari hrvatski uzvik ili pozdrav? Jesu li se možda hrvatski seljaci i plemenitaši tako kurtoazno pozdravljali u 60-tim godinama 16. stoljeća kada je Osmanlijsko Carstvo preko ovih prostora naviralo na zapad? Mislim, u kojem kontekstu možeš ubaciti takav pozdrav ili uzvik kao što je „Za dom spremni“?

Ima jedan kontekst, a to je da ovaj pozdrav, usklik ili što-je-već stavimo u pravi kontekst, a evidentno je riječ o izvedenici iz službenog pozdrava koji se koristio u Pavelićevoj kvislinškoj NDH. Čemu se praviti slijepim, zar ne? Odbacimo lagano te teorije o pozdravima Nikole Šubića Zrinskog, bana Josipa Jelačića Bužimskog ili koga se već sve ne upleće u ovu priču i priznajmo sami sebi da tantijeme na ovo ima Ante Pavelić jer su se ove tri riječi koristile u službenom pozdravu NDH. Yeap! – tad su se ustvari i koristile te tri riječi kao pozdrav, s obzirom da je NDH dio naše povijesti i nije netočno da je to stari hrvatski pozdrav koji se zbog Ustaša malo, je li, inkriminirao. Želim reći da nije baš svejedno tko ga je i kako koristio.

Međutim nama je lakše ovako, ne pridodavati značaj ovakvim manifestacijama u našem društvu. Nismo se 90-tih godina prošlog stoljeća obazirali na korištenje tog uzvika, pozdrava ili što-je-već-to, a niti se čudimo kada to čujemo na sportskim događanjima, pogotovo u nogometu. Jebiga, čak nas tada i komentator na televiziji uvjeri da je navijački štimung odličan, pokušavajući nadglasati masu na tribinama. Tako nekako treba doživjeti i ovu odluku Prekršajnog suda u Kninu koja je digla toliko prašine, držeći se možda one stare da ako ignoriramo ovakve devijacije u društvu valjda će nestati ili ih neće više biti. No, baš je ta povijest problem! Povijest, ta učiteljica života, kako joj znaju tepati. Povijest, na koju se svatko, kako vidimo, može pozivati i u ime biznisa, nas uči nečem sasvim suprotnom.

 

Tekst je objavljen 21. siječnja 2012. na portalu http://otok-krk.org/

Toaletu ste apsolvirali, sada ste se krenuli oblačiti. Kvragu, gdje vam je kravata? Gdje su vam čarape? 'Alo ta kravata ne ide uz to odijelo! Pa dobro što vam je sada? Da li vi imate uopće neki par čarapa. Ne, nećete obući bijele čarape na cipele, to jednostavno ne ide. Što je slijedeće u vašem modnom izričaju, čarape na japanke?

Piše: Ivan DERMIČEK

Dobro jutro! Kako ste? Jeste li dobro? Ma nema veze. Ne morate na ovo pitanje odgovoriti, em zato što ste pospani, em zato što je retoričko pitanje. Naime, statistički gledano vi ste vrlo vjerojatno još uvijek u krevetu. Rastežete se i bacate pogled na vašu usnulu bolju polovicu i počnete kovati zločestu zamisao koja se sastoji od toga da vi nju zagrlite i da imate najbolje dobrojutro u zadnjih tjedan dana. Međutim, vaša bolja polovica odmahuje glavom i govori da je pustite da spava, vi, naprotiv, inzistirate sve dok vaša bolja polovica ne mahne rukom i vi posustanete kao vrag od tamjana. Za danas ništa od najboljeg dobrojutra. Nema veze, lijep je dan, mislite i dižete se od kreveta.

I taman kad je stopalo vaše lijeve noge dotaklo tlo u obliku tepiha doživite epifaniju. Dobro, ne baš epifaniju, ali kako na lijep način vam saopćiti da ste ugazili u „kakicu“ vašeg kućnog ljubimca? Zaista, treba paziti da se ne bude vulgaran, a vi to baš u ovom trenutku i jeste. Proklinjete dan kada ste uzeli tog maznog stvora i pritom ne birate riječi. No, opet, slegli ste ramenima i rekli samom sebi da ste se ionako uputili u kupaonicu oprati se. Uglavnom što je uz pranje zubiju, lica, ruku, oprati i lijevo stopalo uprljano tjelesnom izlučevinom vašeg kućnog ljubimca. Dok perete stopalo, svojom besprijekornom dedukcijom zaključujete da vaš ljubimac za jednog de facto mesojeda jede previše kukuruza. Stvarno previše kukuruza, ta nije kanarinac!

Dobro, nakon ovog bonus pranja, vi idete obavljati tzv. „jutarnju toaletu po rasporedu“. I tu uspjevate zafrknuti stvari. Zaboravili ste dignuti dasku od WC, ali nije ni to toliki problem koliko i to da ste nepažljivo promašili cijelu WC školjku, primjetili ste to tek pri kraju. Ništa, znate gdje je moćo, treba vam i za čišćenje „poklona“ kućnog ljubimca. Stanete sa moćom i sami sebi kao da kažete da odbijate čistiti za tim stvorom nek se ona pobrine za njega. Smijete se vašoj dijaboličnosti i to ovako „MU-HA-HA-HA-HA“, vi kao da uvijek morate biti različiti, ljudi kada se smiju dijabolično obično se smiju „BUA-HA-HA-HA-HA“.

Ništa, idete se brijati. Nakon par minuta, autor teksta shvaća da je pogriješio što je te vaše poteze nazvao brijanjem. Vi ste se išli porezati, stavljate male dijelove toaletnog papira na svoje lice. Izgledate, u najmanju ruku, kao neka umjetnička instalacija sa njima, a u najveću ruku izgledate kao bliži srodnik Frankensteinovom čudovištu. I ne! Cijelo vrijeme do sada krivo mislite, nije Frankenstein čudovište, već je doktor ili ti „moderni Prometej“, čudovište nije imalo ime. U tren oka vaše dedukcijske sposobnosti zaključe kako bi se čudovište ustvari trebalo zvati, a pritom, nevezano za ovaj tekst, vaša punica je dobila najgore napade štucavice ikada. Ali ona nije bitna, zar ne? Nikada nije ni bila.

Toaletu ste apsolvirali, sada ste se krenuli oblačiti. Kvragu, gdje vam je kravata? Gdje su vam čarape? 'Alo ta kravata ne ide uz to odijelo! Pa dobro što vam je sada? Da li vi imate uopće neki par čarapa. Ne, nećete obući bijele čarape na cipele, to jednostavno ne ide. Što je slijedeće u vašem modnom izričaju, čarape na japanke? Totalno vam je garderoba u neredu, dobro da se znate snaći u svemu tome, i da, zašto u ormaru imate bič?! Što će vam to pobogu? Vi ste prodavač nekretnina, a ne krotitelj lavova! Hmm... Bolje da ne pitam, kažete, dobro onda neću. Hmm... Ali sumnjivi ste mi.

Dok se tako u tekstu svađate sa mnom, spotičete se o gumenu igračku ljubimca, još jedanput govorite takve stvari da ćemo u ovom tekstu sada samo napisati TUUUUTUUUU TUUUUTUUUTUovoUTUjeUUTpodsvjesnaUU TUporukaTUTUTUtrustTUTnoUTUTUToneUTUTUiTUTUštaTUT UTmisliteUTUTUTtkoUUT TUTliUTUTU TUTUTUTUćeTUTUTUosvojitiTUTU UTUTUliguTUTUTUprvakaTUTUTmogaoUTUTbiUTUTUTURealTUTUUTUTU! Još jedanput ste pali, ali ovaj puta ne psujete, nema smisla jer se trudite naći flaster, udarili ste čelom u maleni stolić u dnevnom boravku. Našli ste flaster, to je dobra vijest. Obukli ste se, uzeli aktovku i uputili se ka svom autu. Zatvarate kuću, ali vam baš u bravi puca ključ. Dobivate slom živaca i pitate se koji ste se vrag uopće ustali jutros. Nakon kratkog razmišljanja shvaćate da je to zbog posla i da morate biti zahvalan što imate posao. Za razliku od drugih ljenčina, zar ne?

Uglavnom, dan je predivan, bacate pogled prema nebu, a na sebi nosite (osim odjeće, dakako) smiješak broj 6. Otključavate auto. Bip-bip! Bacate aktovku na zadnje sjedalo vašeg auta. Pada vam na pamet ona pjesma od Bijelog dugmeta. Sada nosite smiješak broj 5. Auto ne pali od prve, ni od druge, ali od treće pali kao avion. Upali ste u prometnu gužvu, primjećujete to dok pokazujete srednji prst svim sudionicima u prometu, oni vama uzvraćaju na isti način. Evo i neka bakica vam je izletjela ispred auta, naglo kočite – ŠKRIPPP – gume cvile, ali bakica je dobro. Stražnjica od vašeg auta doduše nije dobro, u nju se naime zabio prednji kraj neke bube. Nije neka šteta, razmijenjujete brojeve i police osiguranja. Dobar čovjek, mislite, nije radio probleme sa policijom. Palite auto i krećete prema svom poslu.

Stižete. Tražite parking petnestak minuta, uguravate se negdje kod kanti za smeće. Zaključavate auto i lagano idete prema glavnom ulazu zgrade gdje se nalazi središnjica vaše tvrtke. Taman kad ste se udaljili dvadeset metara od vašeg auta, događa se nešto nevjerojatno. Smetlarima se omaklo i da ne opisujemo previše tu scenu, uglavnom auto vam je dobio novi sloj nečega, a bome i boje. Derete se na komunalne službenike, oni vam kažu da vam auto tamo nije trebao ni biti. U pravu su. Što vas ne sprečava da im pokažete demonstrativni srednji prst kada budu odlazili sa mjesta događaja. Do sada vam je dan stvarno u najmanju ruku zanimljiv, a u najveću ruku vrlo loš. Krećete na svoje radno mjesto. Kolege vas gledaju u čudu. To što vas gledaju u čudu i nije neko čudo jer izgledate kao da ste u predinfraktnom stanju. Opustite se, stigli ste do cilja, točnije – Preživjeli ste do cilja.

Neko vrijeme gledate oglasnike, analizirate nešto što je vezano samo za vašu struku, kad odjednom! Odjednom se začuo glas tajnice vašeg šefa, poslodavca i humanitarca. Treba vas taj isti, je li, kako li se ono zove, šef. Ludi ste. Kakav vam je dan do sada vjerojatno vam se smiješi otkaz, ali vi ste pametniji preduhitriti ćete gada. O čut će vas taj robovlasnik, taj rob kapitalizma, taj, taj, taj, tajči, taj nitkogović! Ulazite u ured, a šef vas gleda zbunjeno. Pita vas da li ste dobro, vi mu odgovarate da si nešto može u pozi 69 napraviti sa žirafom iz kadrovske. Šef je poludio, objašnjava vam da vas je htio promovirati, a vi njemu tako. Osjećate se glupo ovim saznanjem... Šef se pak ne osjeća glupo, letite iz tvrtke samo tako, a šef vas uz bujicu riječi nagradi time što vam baci kalendar u glavu! Kalendar se odbija od vaše glavuše i pada na pod. Datum je znakovit; 13. siječnja 2012. - PETAK 13!

BUA-HA-HA-HA-HA-HA!

 

Ovo je druga verzija teksta. Originalni tekst je bio objavljen na portalu http://otok-krk.org/  13. svibnja 2011.

Predaja kaže da je sve to s tim, kako se zove, nogometom, počelo 1870. godine u Županji. Englezi koji su se tamo našli nekim poslom, doveli su sa sobom loptu ali ih nije bilo dovoljno za prakticiranje te vještine koju su zvali football pa su učinili logični potez - zvali su domaće ljude koji su poziv prihvatili i to se smatra početkom standardnog šutanja lopte nogom na ovim prostorima. Kasnije će tu vještinu uvezenu iz Engleske netko nazvati nogometom, netko fudbalom. Sami ti nazivi za engleski football nisu ni toliko bitni jer je princip bio isti, a sve drugo bile su samo sitne nijanse. Kod nas, Hrvata, se udomaćio naziv „nogomet“ i tako ostade.

Elem, svidio se taj nogomet Hrvatima i ostatku Regiona, popularnim Regioncima, pa su negdje početkom 20. stoljeća počeli nicati nogometni klubovi kao gljive poput kiše. I krenulo je! Neki su se klubovi održali i do dana današnjega, primjerice Hajduk iz Splita koji je osnovan 1911. i, što je zgodno za primijetiti, stogodišnju obljetnicu slavi baš za vrijeme ovih turbulentnih događaja u hrvatskom nogometu. Da stvar bude bolja, stotu godinu slavi još jedan od velikih hrvatskih nogometnih klubova, GNK Dinamo Zagreb, ali taj je podatak kod Dinama, naučili smo se, relativna činjenica jer prosječni Dinamov navijač ne zna koliko godina će mu klub slaviti kada se sutra probudi, obavi jutarnju toaletu i krene na biro.

U nekakvom kratkom opisu o razvoju nogometa moralo bi se istaknuti da bi funkcionalno nogomet trebao biti prvenstveno zabava za narod, ali brzo se u našem Regionu razvio u nešto mnogo više od zabave. Od prvih dana politika je počela pružati prste prema nogometu i na neki način nabrijavati još više sportski rivalitet među klubovima. Taj nabrijani sportski rivalitet protkan politikom bit će najzamjetnije prisutan nakon II. svjetskog rata, kada će međusobni rivaliteti „Velike četvorke“ koju su činili Partizan i Crvena zvezda iz Beograda, te Dinamo Zagreb i Hajduk Split, posredstvom politike, mutirali u rivalitete mitskih porporcija. I svašta se događalo u toj ligi, prenose mi svjedoci tog vremena. Kralo se, bivalo se pokradenim, naštimavalo se, naštimavali su... No ostanimo malo na „Velikoj četvorci“, mutacija rivaliteta je nastajala postepeno da bi kulminirala osamdesetih, kada se bivša SFRJ primicala svom, vrijeme će pokazati, krvavom kraju. Te osamdesete su bila čudna vremena kada je pripadnost pojedinom klubu „Velike četvorke“ značilo i političko opredjeljenje. Valjda nije na odmet istaknuti da su ti klubovi bili iz Srbije, odnosno Hrvatske, iz dviju država koje su se u mnogočemu smatrale rivalima. U osamdesetima su počeli i prvi pravi huliganski sukobi. Da je nogomet ovdje shvaćen poprilično ozbiljno ide u korist činjenica da je utakmica u Maksimiru 1990. godine između Dinama i Crvene zvezde okarakterizirana kao sam početak Domovinskog rata, a u tom kontekstu se ističe i utakmica u Splitu iste godine kada su navijači Hajduka na utakmici između Hajduka i Partizana upali na teren i zapalili zastavu bivše SFRJ.

Pa čak ni Domovinski rat nije spriječio da se igra nogomet. Ubrzo, 1992. godine, je formirana i Hrvatska nogometna liga i natjecanje kupa. Hrvatski nogometni savez je ponovo primljen u FIFU 1992. godine, a godinu poslije, 1993., u UEFU. Hrvatska nogometna reprezentacija je počela igrati svoje prve utakmice, da bi to sve okrunila 1998. na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, zauzevši treće mjesto u svom debitantskom nastupu. Uostalom, unatoč svemu hrvatska nogometna reprezentacija će ostati svjetla točka hrvatskog nogometa. Preimenovan je i Dinamo, prvo u HAŠK-Građanski, da bi zatim neko vrijeme do povratka svog imena nosio ime „Croatia“ po naputku prvog predsjednika RH Franje Tuđmana. Počeo je pravi nabrijani rivalitet između Hajduka i Dinama, da bi onda vjetar puhao nekako na stranu Dinama, odnosno, Croatije u to vrijeme. Tada je ljudima već počeo dosađivati hrvatski prvoligaški nogomet jer se činilo da je uglavnom sve već prije odlučeno, ali eto, loptati se mora.

Ništa nije bolje ni početkom ovog 21. vijeka, stadioni su manje-više prazni, prvenstva su uglavnom nezanimljiva i negledljiva, a zadnjih nekoliko godina čak i bez nekih uzbudljivih događanja jer Dinamo premoćno osvaja naslove. Hrvatski nogomet je postao neki čudan karikaturalan oblik biznisa na rubu zakona kojim su prevladali raznorazni menadžeri koji se, poput lešinara, nadvijaju nad igračima obećavajući im „brda i doline“, tepajući im da su svi zvijezde i da je samo pitanje vremena kada će šutati loptu u nekoj od liga petice. Većina igrača je lišena one romantično-naivne crte vjernosti nekome klubu u kojem igraju i samo čekaju kako će napustiti HNL, neki, navodno, čekaju i zaostale plaće pa trenutno novce zarađuju dodatnim poslovima. Ovo potonje bi bilo i donekle normalno da nije riječ o prvoligaškom natjecanju! A ima i onih nogometaša koji su vidjeli lovu u kladionicama, odnosno u naštimavanju utakmica. Snalažljiviji među sucima su uveli i dodatnu opciju -„pošteno suđenje“ i tako se polako skupljala afera po afera. To je sve više i više tjeralo ljude od stadiona, ostale su samo neke navijačke skupine koje su isto posebna priča. Većinu ovoga što sam spomenuo dogodilo se u 2011., ironično, toj za Hajduk i, ehm, Dinamo jubilarnoj godini.

Bila je ovih dana i skupština organizacije koja vodi hrvatski nogomet ili bi barem načelno to trebala raditi – Hrvatskog nogometnog saveza (HNS), koji će sljedeće 2012. godine slaviti jubliarnih sto godina. I kako većina zlih medija prenosi, a zli su jer traže neki koncept zvan moralna odgovornost sa strane vrhuške HNS-a i odstupanje s vrha jer hrvatski nogomet izgleda da glavinja morem kao brod bez kompasa i samo što se posve nije sudario s nekim skrivenim ledenim brijegom i doživio sudbinu Titanica, hmm, vidi slučajnosti, pa sljedeće 2012. će biti i sto godina od potonuća Titanica. Sve neki jubileji, ha?

Da skratim, ništa se revolucionarno nije dogodilo, makar tako mediji prenose. Nedavna uhićenja značajnih ljudi u HNS-u nisu potakla ništa. Bio je opet neki jalovi pokušaj puča, ali nije došlo do nikakvih radikalnih smjena u vrhu nogometnog saveza. Ispalo je da su vladajući samo učvrstili svoj status. Na kraju svega ovoga imamo i konstataciju Zdravka Mamića koji je za govornicom između ostalog, kako sam pročitao u Jutarnjem listu, rekao i ovo: „Svijet propada, MMF se urušava, SAD je pod bankrotom, pa normalno da i mi imamo problema.“... Da, normalno je da imamo problema u hrvatskom nogometu. Normalno je da su igrači neplaćeni, normalno je da igrači štrajkaju, normalno je da imamo dodatnu opciju u prvenstvu zvanu „pošteno suđenje“, normalno je imati aferu kao što je bila ova zvana „Offside“ i na kraju krajeva normalno je da se u ovoj posvemašnoj svjetskoj ekonomskoj krizi zna ponekad dogoditi da cijelo jedno kolo 1. HNL bude prosječno manje posjećeno od jedne tekme hokeja na ledu kluba „Medveščak“. Uz dužno poštovanje prema ljudima iz marketinga „Medveščaka“ kojima treba spustiti kapu do poda jer su popularizirali hokej na ledu i to u ovakvim kriznim vremenima, ali što to govori o proizvodu zvanom hrvatski nogomet koji se nudi na našim stadionima? Čini se da ga sve manje ljudi kupuje i uživa u njemu. Dođe ti da se vratiš u vrijeme 1870. godine u Županju i kažeš onim engleskim radnicima: „Football is I guess OK, but do you fancy a game of cricket instead?“.  

IVAN DERMIČEK

Čekala me je tamo. Prišao sam i stavio joj to što sam trebao staviti. Od prve sam stisnuo ono neko pravo dugme...Nije da se hvalim, ali uvijek pogodim od prve to dugme. A ona? Ona je poludjela! Bljesak! Čuo se nekakav neprirodan zvuk. Orosilo mi se čelo od napora i strepnje, ali meni to, za razliku od nje, nije predstavljalo užitak.  Bojao sam se da će progutati, a to ne bi bilo dobro. Onda bih morao sve ispočetka.

Jest, priznajem, meni je to bio samo još jedan u nizu od radnih zadataka koje moram obaviti i ništa više, a njoj je to bila svrha. Zbog toga je držimo tu. Pogledao sam je i rekao na glas „Bravo mala! Sve je dobro što se dobro svrši.“, taknuo sam lagano kažiprstom i srednjakom svoje usne, da bi zatim sa tim istim kažiprstom i srednjakom dodirnuo i nju, bila je to neka vrsta distanciranog poljupca zahvale. Još jedanput je poslužila svojoj svrsi. U zadnje vrijeme me ova uredska kopirka stvarno sluša kad sam u noćnim smjenama. "Bravo mala!"

Ivan DERMIČEK

Noć je odavno raširila svoja krila. Sjedio sam u fotelji. Borio sam se protiv sna, čitajući jednu knjigu. Gluho doba noći polako je uzimalo svoj danak (ili noćak - ne znam, ovo je jedna od mnogih metafora u tekstu), glava mi je polako padala, no uspio sam se nekako pribrati i koncentrirati na svoj cilj jer sam znao da će Oni doći. Oni dolaze svake godine u ovo vrijeme, a ja ću ih uloviti, i to nakon 20-tak godina. Luđački cer mi je uhvatio lice, a sat je polako otkucavao tri sata u noći, kadli začuh neuobičajeno zveckanje lanaca. Brzinom neutrina, ostavljajući knjigu, skočio sam iza fotelje da nesmetano promatram razvoj događaja.

I bome, imao sam što za vidjeti! Čulo se neko šuškanje, pukom je čarolijom Njegova ruka prošla kroz zaključani prozor. Imao je bijele rukavice i, u poredane čizme, tajanstvena prilika je ubacivala darove. Slijed naranči, slijed bombona i na kraju taj jezivi glas „Šefe, za ovoga bi trebalo još malo šiba!“.

„Ne buči Krampuse, ne treba više šiba za njega! Ivan je bio dobar dečko cijele godine.“

„Nije i imam dokaz za to!“

„A da?“

„Da, pogledaj što je kupio prošli mjesec!“ rekao je Krampus i čarolijom dignuo knjigu kojom sam kratio vrijeme čekajući njegova šefa, svetog Nikolu. „Vidite li pročitati naslov ove knjige, šefe Nikola?“

„Joj Krampuse, nemamo toliko vremena... Ali udovoljit ću ti želji, samo da stavim naočale!“ škiljajući reče Niko Sveti, nasloni se oprezno na vanjsku stranu prozora i stane sricati naslov „„Il... Il... Iluzija o Bogu... Richard Dawkins... Oh, moj Bože!“

Krampus se samozadovoljno nasmije.

„Pa kako je to moguće? Mora biti neka greška...“

„A ne, 'dobri' Ivan trenutno čita knjigu koja je prozvana 'Biblijom za ateiste', a možda i za agnostike, panteiste, a da ne govorimo da može biti i neki priručnik za skeptike, a možda čak i u nekoj mjeri za deiste!“

„Čekaj, kako misliš za deiste? Zar oni ne vjeruju da postoji neki koncept Boga ali ne po doktrinama trenutnih religija?“

„Pa dobro, može im biti neki priručnik... Slušaš li ti uopće što ti govorim?! Mislim, poštujem te kao šefa, ali to stalno radiš! Radiš ovo još od kada sam ušao u ovaj volonterski rad s tobom, kao predstavnik Druge strane...“

„Krampuse ti si u zadnjih sedamdeset godina stvarno postao preosjetljiv. Daj se malo primiri, samo sam razumno postavio pitanje kako Dawkins može biti priručnik za deiste i to je sve, nisam te mislio napasti.“

„Odgovor je vrlo jednostavan! Naime, deisti mogu koristiti ovu knjigu za... Hej! Nećeš me OPET navesti na tanak led!“

„Pa dobro, Krampuse, što ti je? Što si tako ćudljiv?“

„Znam ja dobro kamo to vodi! Ja ti počnem objašnjavati zašto deisti mogu isto, kao ateisti ili panteisti, iskoristiti Dawkinskovu 'Iluziju o Bogu' za argumente, da bi ti, kao i uvijek, prekinuo moje izlaganje s isključivim stajalištem da nitko od njih ustvari nema pravo, zar ne?“

„Zašto misliš da bih to napravio?“

„Zato što to uvijek radiš, jer si isključiv. Sjećaš li se kad smo prije par godina darovali onu obitelj u Blatu na onom otoku Braču?“

„Misliš na KORČULI? Ako misliš na Općinu Blato, koja se nalazi na jednom hrvatskom otoku, to je onda Korčula! Krampuse, znaš biti tako površan!“ Ukorio ga je dobri svetac i naznačio da je vrijeme za pokret. Krampus je nastavio gunđati nešto sebi u bradu...

„Nego, Krampuse...“

„Što je sad?!“ loše će volje Krampus.

„Daj Ivanu još jednu šibu. Ovu veliku, zlatnu...“

„Ovu?“

„Da tu! Stavi mu to u čizmicu i idemo!“

„A lijepo sam mu to htio reći. Čitanje Dawkinsa je samo po sebi vrijedno velike zlatne šibe, ali uvijek ispada da on donosi odluke. Koji ego ima taj lik.“ mrmljao je u sebi uvijek mrzovoljni Krampus, na kojem se vidjelo da su ga iscrpili ti razgovori sa svecem zaštitnikom djece i pomoraca, ali i djevojaka, farmaceuta, pekara, ribara, zatvorenika, trgovaca, putnika, studenata, siromaha, jednog otoka zvanog Sicilija, pariškog sveučilišta i mnogih, mnogih gradova rasutih diljem svijeta. Općenito, sveti je Nikola jedan od popularnijih svetaca.

U međuvremenu, dok je Krampus stavljao dodatnu veliku zlatnu šibu u moju detaljno očišćenu čizmu, smognuo sam hrabrosti i istupio pred sveca i njegova antipoda. Uzeo sam svoju čizmu od zatečenog Krampusa i stao vršiti inventuru nad svojim darovima.

„OK, načuo sam vas i razumijem zašto imam dvostruko više šiba od, recimo, moje sestre ali... Ali dvije naranče, šest bombona i jedna mala čokoladica?!“

„Mali, ajd ti spavati! Dovoljno si vidio!“ Ubaci mi se Krampus u lice, ali sveti Nikola je smirio stvar. „Dragi Ivane, to je tako. Takva je tradicija, pa što si očekivao, iPad možda?“

„Ali ovo je doba konzumerizma, pa sam mislio...“ rekao sam pomalo plačnim glasom.

„Haha! Ivane, sveti Nikola ti je više tradicionalist, ne tangira ga previše moderno tržište i zakoni ponude i potražnje.“ smijao se sada vidno oraspoloženi Krampus, dok je sveti Nikola na tu Krampusovu izjavu ostao pomalo smrknut.

„Nije ni čudo da te Djed Mraz šiša!“ rekao sam, pomalo netaktično, svoje misli naglas.

„Djed Mraz? Djed Mraz?! Ne spomini mi tog dvoimenog hohštaplera, ni on sam ne zna je li Djed Mraz ili Djed Božićnjak kada dođe u Hrvatsku!“, rekao je pomalo ljutito sveti Nikola, da bi se zatim oslonio na svoj biskupski štap, pogladio svoju dugu bijelu bradu te  me pitao iskrenim glasom: „Misliš li da je Djed Mraz moderniji od mene?“.

Ja nisam znao kako sročiti odgovor na njegovo pitanje... Nekih par sekundi među nama trojicom vladao je muk. Ona neugodna tišina u razgovoru koja sve iritira. Prekino nas je zveckanjem svojih lanaca Krampus: „Idemo šefe, moramo ići! Duga je noć pred nama.“.

„Čekaj Krampuse. Ivane, odgovori mi molim te na pitanje? Jesam li ja zastario?“

„Ma ne mislim da si ti... ovaj, da ste Vi zastarjeli. Nego, mislim da morate promijeniti pristup, jer taj Djed Mraz ima veću i bolju promidžbu od vas, a reklama je danas sve!“

„Što to sada znači? Da moram biti izdašniji u darovima?“

„Ne, to znači... uf! Kako da kažem...“

„Šefe moramo ići, treba darovati i dati šibu još mnogim domaćinstvima!“

„Čekaj malo Krampuse... Samo momenat! Ivane, nastavi.“

„Ah, gledajte... Trebalo bi mi možda proraditi prvo na još jačoj popularnosti... Kao da nije više bitan sam čin darivanja, već darovi. To je, shvatiti ćete, srž konzumerizma kojim se djeca bombardiraju ovo zadnje desetljeće i to sada prolazi. Ne prolaze više naranče ni bomboni kao prije trideset godina. Tržište darivanja je evoluiralo.“

„Nikooolaaa!!! Daj krenimo već jednom, ne moraš slušati savjete tog balavca!“ bio je nestrpljiv Krampus.

„Rekli ste da nisam moderan i da se ne uklapam u tu konzumerističku kulturu, pa me zanima što bih trebao učiniti da se uklopim kao onaj Djed Mraz! Ivane, nastavi.“

„Pa možda se tu krije odgovor. Možda vam treba samo jedan pravi PR agent...“

„Bi li ti to mogao raditi? Bi li ti mogao biti moj PR agent?“

„Pa, ne znam, ovisno o plaći, znate ja...“

„Ma tu bi isključivo volontirao...“

„Žao mi je, nisam zainteresiran.“ Automatski mi je izletjelo, nisam htio ispasti nezahvalan, ali opet...

„Ah, nitko ne želi više volontirati... Ali daj mi reci što bi mi ti, ovako stručan, preporučio kao prvi potez?“ Nisam siguran, ali kao da se odjednom osjetila ironija u glasu svetog Nikole.

„Pa gledajte“ počeo sam izricati svoje mišljenje vrlo važno „Probajte sklopiti, kao i vaš glavni konkurent, ugovor s nekom globalno slavnom kompanijom za osvježavajuće piće. To, čini se, uvijek pali.“

„Ti to mene zafrkavaš?“ upita me ozbiljno sveti Nikola.

„Hmm... Pa ne baš...“

„Ništa Ivane, moram ići... Hmm... Budi dobar dečko i dogodine.“

„Rekao sam ti da bezveze gubimo vrijeme, ali ne bi ti mene slušao ni pod razno!“ likovao je Krampus, ali mu je sveti Nikola odrezao da ušuti.

Dignuo je sveti Nikola svoj biskupski štap koji je zasjao neobičnom svjetlošću. Udario je donjim krajem štapa tri puta u pod. Sjajna svjetlost prekrila je to dvoje neobičnih likova koji jednom godišnje u predbožićno doba daruju male i velike. Svjetlost se zatim formirala u nekakvu bijelu kuglu koja je obuhvatila svetog Nikolu i Krampusa, smanjila se gotovo za dvije trećine od svoje prvotne veličine i munjevitom brzinom nestala, ostavljajući kratak trag na noćnom nebu iznad Krka. Nije ih više bilo.

...

Probudile su me zrake sunca koje su ulazile kroz prozor na kojem su se nalazile čizme za darove svetog Nikole. Zaspao sam valjda u fotelji, pokraj mene je bila neka knjiga, odložio sam je na ormar. Krenuo sam po svoju čizmu i darove.

„San ili java?“ pitao sam se gledajući veliku zlatnu šibu koja se isticala među šibama koje sam dobio i u jednom trenutku mi kroz glavu proleti misao - „Baš me zanima hoće li sveti Nikola poslušati moj PR savjet? A, ako bude poslušao, mogu li to ubaciti kao referencu u svoj CV?“.

Ivan DERMIČEK

VAŽNA NAPOMENA: Ovaj tekst je konstruiran prema istinitom događaju, imena i prezimena likova u tekstu promijenjena su u Belgija, Rupert te Dermi ili Dermiček  da bi se zaštitio identitet nedužnih ljudi.

Osvajanje noći

Belgiju smo čekali Rupert i ja na prakiralištu. Studeni je bio u zraku, i to ne mislim samo na ime mjeseca. Bilo je hladno, baš studeni u studenom (koja konstrukcija rečenice). Uglavnom, prije dolaska našeg vozača Belgije kratio sam vrijeme nekomunicirajući s Rupertom, gledao sam zamišljeno u neki žuti list obasjan neonskim svijetlom i, tu i tamo, zabave radi ispustio dah čisto da se zafrkavam s hladnoćom i, ovo je pomalo djetinjasto, da imitiram dim cigarete. Znate li za taj osjećaj? Ili ga samo nepušači cijene? Ono kad ispustiš zrak koji leti gore u tom nekom obliku dima koji se u jedan tren raspline, nestane.

Belgija je došao vrlo brzo, na Rupertovu i moju sreću. Sjedamo u auto koji je vidio sve i svašta, u kojem smo proživjeli sve i svašta, u kojem je bilo sve i svašta... Mislim da ste shvatili, riječ je o vrlo iskusnom autu. Punoljetnom autu. Vrlo dobro održavanom i, usprkos nagomilanoj kilometraži, taj auto vozi bolje nego što vozi vaš monovolumen, okej? Osim toga, Belgija je dobar vozač, hazarder u ovom slučaju jer se ipak ide „osvajati noć“. To osvajanje zahtjeva određenu predpripremu, a svi znamo da je Belgija poznata po pivi.

Belgija stavlja ključ u auto, raspored je sljedeći: ja sam Belgijin sekundant, Rupert je na zadnjem sjedištu auta i on po toj nekoj logici nosi naslov „onaj treći“. Međutim, kad bi pravilno gledali protokol položaja ljudi u autu ispada da je Rupert ustvari glavni u tom autu jer je na tom zadnjem sjedištu – no u ovom slučaju Rupert nije glavni, više zato što se ja vozim na suvozačevom sjedalu. Eh sjedalo! Rupert je odmah u startu, prije nego što se auto upalio, tražio modificiranje suvozačeva sjedala jer je previše mjesta zauzelo, što je suvozač (u ovom slučaju potpisnik ovih redaka) shvatio kao uvredu na račun njegove kilaže te svojevrsnu agresiju na njegov integritet i volumen koji zauzima u autu, ali u životu mora biti kompromisa, tako nas uče, pa se i vražje suvozačevo sjedalo pomaknulo da bi Rupert tamo iza imao prostora. Belgija u međuvremenu okreće ključ, auto se pali i čuje se nježno brundanje motora u najboljim godinama.

BRM, BRM, BRM! – zagrijavao ga je Belgija sa smiješkom na licu i nogom koja je lagano stiskala papučicu za gas, oduzimajući i dodavajući gas. Ekstaza, čista ekstaza! BRM, BRM, BRRMMMM! TOK! TOK! TOK! BRRRMMMMM!!! I krenuo je auto, krenuli smo Belgija, Rupert i ja. Osvajanje noći je započelo! Dame čuvajte se jer u vaš grad ove večeri dolazi teatralni trio!

O frizurama i ženskim frizerskim salonima

Kada idete osvajati noć onda je bitno već u autu napraviti štimung. Štimung služi tome da se podigne atmosfera pred sam izlazak, a i da se razbije dosada koja može nastati pasivnim slušanjem glazbe. Dakle, iz ovoga slijedi logična definicija da je štimung u autu pred izlazak sredstvo za razbijanje dosade koja može nastati pasivnošću ljudi koji se voze u autu. Vještina nametanja štimunga ovisi o osobnosti, naobrazbi i osobnim preferencijama ljudi u autu i obično dolazi u obliku urnebesnog razgovora o širokom spektru tema.

Štimung je ovaj puta pokrenuo Rupert koji je napomenuo Belgiji da mi je pravo vrijeme da se ošišam. Ovaj puta sam se morao složiti s Rupertom jer je zaista pravo vrijeme da se ošišam, a i Belgija se složio s mojim slaganjem s Rupertom te napomenuo kako se on konačno, nakon desetljeća, ide šišati kod muškog frizera.

-          Ja se stalno šišam kod muškog frizera, nije da se sad možemo šišati u ženskom frizerskom salonu, zar ne? – kazao sam očekivajući glasno odobravanje Belgije i Ruperta, ali...

-          Ehm, Dermi... – Belgija će nježno. – Ti znaš da se mi možemo šišati i u ženskim frizerskim salonima?

-          Ma nemoj me... U ženskim frizerskim salonima?! Mi muški?! Pa zašto se zovu ženski frizerski saloni onda? Zašto ih ne zovu onda samo frizerski salon ili unisex frizerski salon?

Iz pozadine se začuo gromki Rupertov glas – Ja ne mogu vjerovat! To objašnjava tvoju frizuru!

-          Ej, nemoj ti protiv brice! Ja samo ne volim voditi neke rasprave dok se šišam. Meni je to glupo, zato kad dođem tamo kažem – skrati – i ne volim potpitanja jer ne razumijem kad me pitaju nešto tipa „da li treba još sa strane“ ili „da li ti ovo iza odgovara“, zaboli me briga. Bitno mi je samo da mi skrati grivu i to je to.

-          Da, ženski frizeri znaju pričati sa mnom kad se ja šišam, ponekad mi to imponira. – dodao je Belgija – Izvrte se različite teme.

-          Čekaj Belgija, ali on do sada nije znao da se mi muški možemo šišati u ženskim firizerskim salonima! Buhahaha!

-          Dakako da možemo, pa do sada sam se ja šišao u ženskim frizerskim salonima i bilo mi je super.

-          Ali, ali ja sam mislio da nemamo pravo pristupa tamo... Pa piše ženski, a znam da u muškom frizerskom salonu žene obično ne šišaju tako da...

-          Čekaj – obratio mi se Rupert s nevjericom u glasu – Ti nikad nisi... Mislim, je li tebe kad neka žena... Mislim, šišala u ženskom frizeraju?

-          Pa narafski da je! Doduše, mislio sam da se nalazim u muškom frizerskom salonu. Ali problem mi je što frizerke obično idu jako u detalje pa na moje „samo skratite“, postave tisuću i jedno pitanje - kako bi to trebalo izgledati, da li je dobro ovo, može li tu vikler i takve stvari. Ono, došao sam se ošišati, a ne zbunjivati. Zato mi je dobro kod ovoga brice, kažeš mu „skratiti“, on postavi tri pitanja i šišaj kume!

-          E, ali te frizerke stvarno znaju i dobro izgledati – Belgija će sa svojim smiješkom – mogu biti i distrakcija kad se šišaš. Kužiš, ono...

-          Da, a osim toga dobra prednost ženskog frizerskog salona je što tamo ulaze žene! – mudro je zaključio Rupert te dodao – Što može biti prednost kad čekaš svoj red jer možeš nabaciti razgovor.

Ja sam odlutao na čas, izgubljen u svojim mislima postavljao sam si pitanje zašto ne bi bilo dobro da odem u ženski frizerski salon? Čega se ja to točno bojim? Možda da imam nepravilnu glavu? Ili, avaj, možda da ću imati previše prhuti u kosi i da mi kosa nije postojana? Kvragu! Jesam li ja ustvari muška šovinistička svinja?

Zaokupljen svojim mislima u zadnji tren sam ulovio vlak za realnost i shvatih da su Belgija i Rupert nastavili razgovor o ženskim frizerskim salonima u nekom novom smjeru.

-          Curu ne bi trebalo voditi na šišanje u ženski frizerski salon, to je definitivno. – reče Belgija, a Rupert se oduševljeno složi s njim, Zatim je Belgija nakratko okrenuo pogled od ceste i priupitao me – Znaš li ti što je jedan značajan nedostatak ženskog firizerskog salona?

Muški mozak u korelaciji s ženskim časopisima

Mislio sam slegnuti ramenima, ali neki unutarnji glas mi je šapnuo odgovor koji sam izustio naglas – Pretpostavljam ženski časopisi.

-          Da, vražji ženski časopisi! – podigne glas Belgija.

-          Ono, listaš taj časopis i u jednom naslovu članka stoji nešto tipa „Kako zadovoljiti vašeg partnera“, da bi par stranica bliještao naslov drugog članka „Kako uskratiti zadovoljstvo vašem partneru“! Koji je vrag s tim?! Kako one to mogu čitati?! Svaka čast izuzecima, ali većina ženskih časopisa je ustvari glupava! – Rupert je rekao u jednom dahu.

-          Da, rekao bih da sam i ja primijetio tu kontradiktornost u njima...

-          Čekaj malo Dermiček! Čekaj malo! Kako si ti mogao to primijetiti kada se ne šišaš u ženskim salonima, šta ti kupuješ te časopise možda? – neugodan je bio Rupert.

-          Noup! – rekoh mirno – Živim s dvije žene u kući, statistički gledano morao sam se valjda susresti s nekim od tih ženskih časopisa. Gem, set, meč Rupert!

-          Pih!

-          Belgija, ajde stavi Ramonese! Mislim da je bolje da slušamo muziku do Rijeke. – obratio sam se Belgiji koji me kao pravi frend poslušao i stavio Ramonese. Poslušali smo par stvari i taman kad smo došli do moje omiljene:

„I had to run away
And get down on my knees and pray, that they go away
And still it begins, needles and pins
Because of all my pride, the tears I gotta hide“ (Needles and Pins, Ramones).

-          Bog? – rekao je sada pomalo odsutan Belgija

-          Što sad s Bogom? – upitah ga.

-          Pa mislim, religija i sve to, ima li to smisla?

-          Nema. – Rupert će.

-          Možemo li samo slušati muziku? Kvragu više i tim muškim chick-lit raspravama! – razumno sam postavio to pitanje - ali u sebi! Bez obzira na sve i na zdrav razum. Ubacio sam se u razgovor naglavačke. Tako da smo se svi u autu skoro posvadili oko religije, religijskih hijerarhija, Boga, Vraga, filozofije...

Uf! Kad pomislim kako je sve krenulo od moje loše frizure. Defnitvno se moram ošišati još ovaj tjedan. I za promjenu u nekom ženskom frizerskom salonu!

A kako se moglo trenutno razabrati u dobro održavanom starom autu, te jedne noći u mjesecu studenom, da je put do Rijeke popločen dobrim namjerama da si ubijemo želju za „osvajanjem noći“.

Ivan DERMIČEK

 

*Objavljeno 29. studenoga 2011. na portalu http://otok-krk.org/

Čudite se kako su to mogli raditi roditelji svojoj djeci, tako ih plašiti nekom „Babarogom“ i tu i tamo im kuhačom dati po stražnjici kada su bila zločesta. „Koja li primitivna doba!“, zaključiti ćete, „Manipuliranjem se koristiti da bi se djecu odgojilo! Pih!“

Piše: Ivan Dermiček

Kad sam bio mali dječarac, balavac tada još ispred puberteta, odrasli su se znali služiti različitim odgojnim sredstvima. Bila su to takva, barbarska vremena, kada bi roditelj znao uloviti kuhaču i i dati lagano po stražnjici svom djetetu u slučaju nekoga delikta. Djeca tada, uključujući i mene, nisu bila emancipirana. Internet se tek razvijao i sukladno sa time - nitko ga nije imao. A mi, zločesta djeca, smo mislili da je dobiti kuhačom po guzici sasvim opravdana kazna. Zeznuli smo se, dakako.

No, kuhače nisu nosile sa sobom neki veći strah i trepet. Bila je to čista fizika, dobiješ malo po guzici, suze ti idu niz obraze više zbog nekog šoka (a i da se roditeljima nabije krivnja) i to je sve! Roditelji su tih dana, prije dječje emancipacije, imali jednog moćnog asa u rukavu. To je bilo promišljeno psihološko ratovanje, svirepo korištenje dječjih strahova. Služili su se (bubnjevi) Baba Rogom ili Babarogom! Evo, dok sam pisao ovo ruka mi je dvaput zadrhtala na spomen Babaroge. Sjetio sam se svega... Sjetio sam se mita o Babarogi.

Babarogom bi se roditelji koristili kada bi vam na teatralan način htjeli izreći neku ultimativnu zabranu, a ponekad i iz čiste zafrkancije, samo da se našale sa vama i kasnije u dvadesetima učine pomalo paranoičnim. (Ehm, zanemarite ovo od „kasnije“ pa nadalje.) Ako ste i vi iz tih „babaroga generacja“ valjda se možete prisjetiti vaših staraca kako viču „Nemoj odlutati u mrak jer će te tamo Babaroga, bu-u-u-u!“ ili „Ako ne pojedeš špinat... BABAROGA ĆE TE!!! BUUUU!“ I ništa nije nedostajalo toj, nazovimo je, babaroga retorici.

Evo, moja majka se više nego uspješno koristila tom babaroga retorikom da bi zauzdala moju sestru i mene. Mislim da je čak sa tom Babarogom na neki način potakla i razvijala našu maštu. Uzeti ću sebe kao primjer, ako dopuštate, a nije ni da baš imate izbora. Ja sam tu mitsku Babarogu zamišljao kao hihotavu korpulentnu bakicu naboranog lica, pogrbljenu, sa štapom. Babaroga je imala crvene neprirodne oči i stigmu na sred čela u obliku srpa i čekića. Ali daleko od toga da je „moja“ Babaroga bila neka, duboko u podsvijesti, predimenzionirana verzija nekih mrkih i meni mrskih bodulskih bakica iz +80 kluba. Ova moja Babaroga je bila velika i jaka. Garantiram vam, da nije izmišljeni lik, ova bi moja Babaroga najviše skupila PET ambalaže i njoj penzija nikad ne bi kasnila. Moja Babaroga bi totalno ownala! Hell, yeah!

Čudite se kako su to mogli raditi roditelji svojoj djeci, tako ih plašiti nekom „Babarogom“ i tu i tamo im kuhačom dati po stražnjici kada su bila zločesta. „Koja li primitivna doba!“, zaključiti ćete, „Manipuliranjem se koristiti da bi se djecu odgojilo! Pih!“

I znam, možda čak većina vas u znaku negodovanja vrti lijevo-desno glavom. Lijevo. Desno. Lijevo. Desno. I pitate se koja je poanta ovog teksta. Prošlo je već više od pola teksta, a autor priča samo o nekim tamo babarogama i valjda insinuira nešto o manipuliranju strahom ili? Da ne odobrava možda povratak prapovijesnim metodama odgoja?! Možda je i nekakav kapital u igri, ono, lobiranje za povratak Babaroge zbog poslovnog interesa?

Stavimo na stranu vaše sumnje i, moram to primijetiti, bome ste vrlo sumnjičavi. Iako je babaroga retorika, naizgled, arhaična metoda, njome se koristi i u moderna vremena. Svuda ćete danas naći ljude koji upravo na vas i na druge vam bližnje i daljnje, ajme koji šok, primijenjuju babaroga retoriku. Naravno, ne kažu nužno „Babaroga“, više ubace neki drugčiji začin, neku drugu babarogu, primjerice; da bi se Hrvatska mogla pocrveniti ili tu i tamo ubace riječ „komunisti“.

To su danas te moderne babaroge za modernog Hrvata, pogotovo u predizborna vremena. Može se reći da su političari digli tu babaroga retoriku na viši nivo, tako vas sada u mraku ili ako ne pojede špinat neće dočekati natprirodna hihotava starica, već povratak zločestih komunista. BUUUU!

 

*Objavljeno 12. rujna 2011. na portalu http://otok-krk.org/

Ovo će biti moj prvi chick-lit, predosjećaaam...

Piše: Ivan Dermiček

Došla je kod nas prije par dana prijateljica od moje majke, događa se to ako kao veći dio neambiciozne generacije još uvijek živite sa svojim roditeljima jer vam se, eto, nikada nije dalo naučiti kako točno funkcionira stroj za pranje rublja i kako napraviti nešto kompliciranije od pašte sa kupljenim umakom. Posve je to, kao što rekoh, normalan događaj i posve je normalno da majčina prijateljica u želji da popriča sa mojom majkom popriča i samnom o stvari koje mogu i moriti 40+ žene i majke djece koje se osamostavljaju. Dobro, ne baš SVE STVARI o kojima brigaju te naše roditeljke koje su nas odgojile.

Karma se pokaže pravom kujom i ja, naravno, uvijek moram biti u dnevnom boravku kada navraćaju te „vizite“ tako da čak i kad pokazujem da sam nezainteresiran, asimiliraju me u razgovor, bivam upleten, namamljen i zapleten u ljepljivoj mreži trivijalnosti poput muhe u mreži gladnog pauka. Čak mi se čini da se ti prijateljski razgovori ponekad samo svode na to što im djeca trenutno rade i koliko su uspješni u pojedinim poljima u životu, to je zajedničko u svim tim razgovorima koje sam imao prilike čuti do sada. Velika revizija raspričanih roditeljki, a najgora je stvar biti na samom proprištu događaja kada se priča o tebi.

I tu dolazimo do glavnine problema! Kako polako prilazim 28. -oj godini tako u očima moje majke i njenih prijateljica ja zabrinjavajuće starim. Bez neke iole stabilne veze koja bi mogla naznačiti da se spremam u bračne vode, ja polako postajem ona rizična „Što ako se ne oženi...“ skupina jer... dovraga vrijeme ide, a godine ne miluju nikoga i začas dođe ljeto trideseto i neka kriza i...

-          I kad ćeš? – upita me manirom pravog inkvizitora majčina prijateljica.

-          Ha? – pravim se mutav.

-          Pa kad se ti planiraš oženiti?

U ovom trenutku majka mi koluta sa očima, već zna da ću odgovoriti...

-          Ehm... Teta, ja sam vam neozbiljan za takve stvari, ja nisam ozbiljan kao recimo vaš sin. – rekoh, a u sebi radosno uzviknem – Touche!

-          Da moj Ivan je jako neozbiljan – podupre me majka. – ka bi njega uopće i trpila?!

Moj kiseli osmijeh ne može umanjiti zabavnu repliku koju je moja majka rekla svojoj frendici i kako njih dvije to smatraju nevjerojatno duhovitim.

-          Ne, stvarno, kad ćeš?

-          Stvarno ne znam... Znate, pogledajte kakvo je stanje u državi, a tek u EU, pa onda ovo sa francima, a da ne govorim o izborima koji dolaze. Znate, smiješno je to sa izborima...

-          Ne, stvarno kad ćeš?

-          Pa ne znam. Nedostaje mi jedna važna stavka u toj jednadžbi...

-          Koja bi to mogla biti?

-          Mlada! – odgovorih brzinom probijanja zvučnog zida.

-          Bitno je samo ne odustati, naletiti će i tebi prava...

Hoće li naletjeti prava ili prave uopće ne lete, odnosno, ne nalijeću već se za prave treba potruditi nije ni bitno. Mene mori samo jedna stvar kako da verbalno matiram majčinu prijateljicu tako da ostane bez argumenta?

Bilo bi dobro još kada bi me ženile samo majčine prijateljice, no u zadnje vrijeme bi me oženili i neki moji prijatelji. Da, dobro ste pročitali OŽENILI, ne ona špreha „ova bi mogla biti dobra za tebe“, već se odmah ide sada u glavu sa „ej ča fali ovoj, ovu bi mogal oženit“. Sve je to zbog ove navale ženidbi u mojoj generaciji, svi se žene! Svi se žene i meni indirektno rade probleme. Igra se totalni presing na mojoj polovici, dobro je da bunker ne slabi.

Toliko su mi puta u zadnjih godinu dana postavili pitanje „I kad ćeš ti?“ da sam jednostavno stekao averziju prema ženidbi, stalno odgovaram ili da mi „fali stavka“ ili da mi se nigdje ne žuri ili, kad želim biti ozbiljniji, kažem da se još uvijek smatram relativno nezrelim za tako velik korak u životu. Eh, mislim da je ovaj zadnji argument dovoljan da se začepe usta, ali iznenađujuće - NIJE DOVOLJAN!

Makar donedavno...

Zlatan je taj Internet inače, zar ne? Nepresušno vrelo informacija sa kojima se, kao i sa velikom moći, mora znati služiti. Znam da okolišam, ali u tome je vic. Naletio na jednom portalu na članak o gostovanju Brada Pitta u  showu Ellen DeGeneres i naravno valjda se negdje i oni ulovili raspravljati o braku sa Angelinom Jolie. I reče Brad Pitt: "Nećemo se ženiti dok svatko u državi ne bude imao pravo na brak. Živimo u sjajnoj zemlji u kojoj se sve svodi na slobodu. Naša je zemlja definirana slobodom i jednakošću, a ipak dopuštamo ovakvu diskriminaciju da se događa svakodnevno. To nije ono što bi trebali biti, nije ono što nas čini velikima. Dok se to ne preokrene, ne razumijem, nema mi nikakvog smisla“ – nakon tih riječi Brada Pitta ja ostadoh PAF!

To je taj odgovor koji sam tražio! To je to! ODGOVOR NAD ODGOVORIMA! Može ga se primjeniti i kada „fali stavka“ i kada ne „fali stavka“. Genijalno, Brad Pitte, genijalno. Ne mogu sad ulaziti i sumnjati u časne namjere Brada Pitta u svezi ozakonjenja braka sa Angelinom Jolie, ali mogu zato ovaj odgovor (zato što sam valjda bezobzirna i sitna duša) na neki način iskoristiti u mojoj situaciji. Dopustite mi da vam pojasnim...

Ljudi se često razbacuju sa pojmom da su liberanih pogleda na svijet, iako u većini slučajeva nisu (da nećete vjerovati i vaša liberalnost ima svoje granice), jer danas nitko ne želi biti konzervativan. (Možda to nije neko mjerilo ali koliko vaših prijatelja ima na facebooku pod „political views“ upisano „liberal“ ili „very liberal“?) Svi smo nešto liberalni, naprednih pogleda na svijet, puni tog nekog razumijevanja i upravo tu postoji prostor za Pittov komentar o braku. 

Tko će imati volje sa vama raspravljati kada ovako poentirate da se planirate ženiti tek kada svima koji se žele oženiti to omogući? A kao dodatni plus vi ćete ispasti „very liberal“ i senzibilizirana osoba po pitanju diskriminacije kod sklapanja brakova. Cool, zar ne? Znate zašto je to tako? Zato što je to tabu tema, nešto što mi lijepo liberalno ulickani guramo pod stol, iako sumnjam da se sa suzdržavanjem od braka da bi se svi mogli ženiti (koji je u ovom smislu puki zakonski akt) može nešto postići, ovaj je argument, meni sebičnom dovoljan, da nakratko ušutkam svoju okolinu. Pa sad vi nemojte čitati show-biz vijesti... Stay cool, stay liberal!     

 

Objavljeno na portalu http://otok-krk.org/ 22. rujna 2011.

Dakle, interesantno je što sve neće brižni roditelji učiniti da zaštite uši svoje jadne male djece da ne čuju taj „kaj“ iz zagrebačko – kajkavskog slenga. Na kraju krajeva zašto bi djeca danas i trebala čuti nešto raznovrsnije od vlastitog domaćeg slenga ili narječja?

Piše: Ivan DERMIČEK

Sinkronizacija crtanih filmova je, vjerovali vi to ili ne, moćno oružje kojim se mogu manipulirati mladi umovi u razvoju. Na ovim prostorima se tek nedavno počeo istraživati gotovo pa razoran učinak na ljudsku psihu koji može učiniti sinkronizacija crtanih filmova. Tako su se, u nepunih godinu dana, na prostorima ex-YU, odnosno Regiona, to jest Nedođije, zabilježila dva slučaja kada je sinkronizacija pokazala svoju pravu manipulatorsku narav. Ovo nije priča o djeci, ovo je priča o uzrujanosti, ljutnji i bespomoći, ovo je priča o zabrinutim roditeljima.

Prvi slučaj je evidentiran u Republici Srbiji, prije nešto manje od godinu dana, kada je beogradski tabloid Press prenio šokantnu ispovijest jednog oca četverogodišnjeg djeteta. Naime, dotičnom ocu se dogodilo nešto vrlo uznemiravajuće, dijete mu je najprije reklo „tjedan“ umjesto „sedmica“, preko čega se još nekako i moglo prijeći, međutim, dijete nije stalo samo na „tjednu“, već je i oca oslovilo sa „tatek“, što je umalo rezultiralo time da je uzrujani otac pao umalo u nesvijest. I što se zatim dogodilo? Uzrujani je otac samoinicijativno pokrenuo vlastitio istraživanje kojim je došao do strašnog saznanja – 90 posto crtanih filmova na srpskom tržištu je sinkronizirano na hrvatski jezik! To znači da većina crtanih likova u Srbiji se ne boji, čak štoviše, i prakticira komuniciranje na hrvatskom jeziku, a to znači da postoji određena bojaznost da srpska djeca progovore hrvatski jezik ponukana govorom svojih crtanih junaka! Što-ja-znam, tako bi se moglo dogoditi da djeca u Srbiji iz čiste neinformiranosti da ustvari govore hrvatski jezik, zbog crtanih filmova, počnu mantrati riječi kao „tjedan“, „odjenuto“, „vjetrovito“, „glazba“, „uhititi“, „kolodvor“, „tijekom“ i da, ona najgora riječ, „tatek“. Moćno je oružje ta sinkronizacija crtanih filmova, nije za podcijeniti, zar ne?

Slijedi odlomak u tekstu u kojemu se otkriva da baš i nije riječ o sinkronizaciji na hrvatskom jeziku već o nasilnoj kajkavizaciji:

Ali prošla je skoro pa godina dana od ovog slučaja zavedenog pod kodnim imenom „deca koja rastu uz crtaće na hrvatskom“, da bi se dogodio još jedan incident vezan za sinkronizaciju crtanih filmova na hrvatskom jeziku. Podla sinkronizacija je uznemirila još jednog brižnog oca, ali ovaj puta u Republici Hrvatskoj, Lijepoj nam našoj! I da stvar bude još gora u sve to su upleteni mali plavi dobroćudni patuljci Štrumpfovi. Naime, splitskom kviz majstoru, putopiscu i uzrujanom Robertu Pauletiću je prisjela nedavna premijera animirano-igranog filma „Štrumpfovi“ kojeg su, kaže Pauletić Slobodnoj Dalmaciji, „unakazili sinkronizacijon“. Ma čak štoviše, revoltirani Robert Pauletić u svojoj misiji ide i kao pravi aktivist osniva na društvenoj mreži „Facebook“ grupu za bojkot pod nazivom "SVI U BOJKOT 'CONTINENTALA' ZBOG NASILNE KAJKAVIZACIJE CRTANIH FILMOVA“, te ujedno i upozorava ljude na portalu Slobodne Dalmacije da ne idu gledati Štrumpfove: „Nemojte ić gledat 'Štrumpfove', to je film koji su oni unakazili sinkronizacijon. Ne govore samo bidni Štrumpfovi purgerskin slengon, nego i igrani junaci u filmu. Zbog takvih i sličnih sadržaja naša dica u svakodnevnom životu kad sami nešto glume, koriste stanovite riječi iz zagrebačkog, kajkavskog 'slanga' kao što je 'kužim', 'fakat', 'roćkas', 'kompić'!“. Zatim, koliko sam ja to mogao shvatiti, u članku je Pauletić ustvrdio da su hrvatske pokrajine Dalmacija, Slavonija, Istra i Lika žrtve „nasilne kajkavizacije, odnosno kulturnog terora što posljednjih godina ubrzano širi pipke, u prvom redu putem sinkronizacije stranih crtanih filmova koje provodi 'Continental film'”. Najviše razočarava, mislim zbog dramatike situacije, to što „Continental flim“ nije kao reakciju imao „Kvragu, skužili su nas!“, već su napomenuli da: „Postupak sinkronizacije radi se u suradnji s uvaženim inozemnim stručnjacima na tom polju koji imaju za cilj održati usklađenost likova s onima kakvima su ih osmislili njihovi autori.“, još su dodali da su i u orginalnim verzijama animiranih filmova zastupljeni različiti strani dijalekti, te da im nije namjera favoritiziranje nekog dijalekta.

Ček, ček! Samo malo! Postoje likovi u animiranim filmovima koji ne pričaju standardni engleski jezik?! Ma nemojte me zafrkavati! Postoje, nećete vjerovati, jedan od klasičnih „novih“ primjera bi nam mogao biti Shrek koji govori škotski-engleski ili njegov drug Mačak u čizmama koji govori engleski sa španjolskim akcentom... Nije poznato da li su Škoti burno reagirali zbog toga što mrzovoljni zeleni oger govori njihovu verziju engleskog. Takvih primjera ima u prošlosti industrije animiranih filmova, padaju mi na pamet dva lika iz radionice Warner Bros.-a; Bugs Bunny (Zekoslav Mrkva) i Foghorn Leghorn. Zekoslav govori u orginalu jednim njujorškim slengom, dok Foghorn Leghorn, malo slabije poznatiji lik na našim prostorima, je veliki bijeli pijevac koji govori sa južnjačkim akcentom, napomenimo samo da nisam do sada čuo da sleng odnosno akcent kojim se služe ovi likovi izazvao kontroverze. Ustvari, dogodilo se nešto sa Speedy Gonzalesom, „najbržim mišem u cijelom Meksiku“, kada je Cartoon Network, kanal specijaliziran za crtiće, prestao emitirati crtiće sa tim likom zbog „etničkih stereotipa“, uglavnom mislilo se na Gonzalesovu mišju družinu koja je obično bila prikazana kao da su lijeni i usporeni, pogotovo Gonzalesov rođak Slowpoke Rodriguez. Međutim, nedugo nakon toga je krenulo lobiranje i kampanja za povratak „najbržeg miša u cijelom Meksiku“ i to sa strane League of United Latin American Citizens. Unatoč kontroverzama o etničkim predrasudama u SAD-u, Speedy je jedan od populranijih likova u latinskoj Americi. No, dobro vratimo se mi polako na slučaj „Štrumpfovi“...

Dakle, interesantno je što sve neće brižni roditelji učiniti da zaštite uši svoje jadne male djece da ne čuju taj „kaj“ iz zagrebačko – kajkavskog slenga. Na kraju krajeva zašto bi djeca danas i trebala čuti nešto raznovrsnije od vlastitog domaćeg slenga ili narječja? Naravno da sam postavio retoričko i ironično pitanje, da ne bi došlo do neke zabune. Tema oko „Štrumpfova“ je naravno na internet forumima potakla zanimljive rasprave koje naravno vode utabanim putevim do sukoba između „Sjevera“ i „Juga“, njih sa svim punim pravima i nas obespravljenih, Dinama i Hajduka... ARGH! Sve se svodi uvijek na isto kada se krenu voditi ove rasprave, od običnih crtanih filmova završi se na geopolitičko-ekonomskim raspravama.

Kada se već poziva na djecu, onda se u ovom slučaju njih treba pitati što misle o ovakvoj sinkronizaciji filmova namijenjenih za njihov uzrast, da li im je fora čuti neki novi izraz koji inače ne bi čuli doma ili u svojoj bližoj okolini? Još jedan problem se ovdje iščitava, a to je da su odrasli u cijeloj ovoj priči zaboravili da je jezik živa i pulsirajuća forma koja se obogaćuje svojim narječjima i slengovima unatoč restrikcijama, to je tako, naime, sa jezicima.

No opet, s obzirom da vidimo da sinkronizacije crtanih filmova na hrvatskom odnosno na zagrebačkom-kajkavskom slengu šire razdor među uzrujanim roditeljima u Nedođiji, onda se može zaključiti da prije nego dođe do neke teže bitke ukinemo uopće sinkronizaciju i filmove puštamo u orginalu, sa titlovima recimo. Međutim i tu postoji jedan određeni problem, djeca bi tako mogli, avaj, naučiti neki strani jezik. Zar je teško zamisliti da „za nešto malo manje od godinu dana“ ponovo neki brižni otac i kaže da zbog anime-crtića njegova djeca govore japanski te je „skoro pao u nesvijest“ kada su ga djeca nazvali -  父?

Hmm... Kad malo bolje razmislimo, čini se da nema izlaza iz ove situacije, ono, kao da je sve ovo sa crtanim filmovima poput nekog modernog „Gordijskog čvora“, a taj se problem onda riješava drastičnim potezom! Najbolje je tako crtanim likovima oduzeti dar govora, napraviti ih nijemima, tako da ne naštete djeci, da bude totalni muk. Muk koji bi možda za odrasle bio vrlo znakovit.

 Objavljeno na portalu http://otok-krk.org/ 27. kolovoza 2011.

 

Kako je jednom pasioniranom navijaču Dinama pobjeda nad nogometnim klubom Malmö imala čudan okus

Piše: Ivan DERMIČEK